Sakramenti Crkve
„Kada stvari počnu pričati i čovjek počne razabirati njihove glasove, nastaje zgrada sakramenata. Na njezinu zabatu stoji natpis: 'Sve postojeće samo je znak.' Znak čega? Jedne drugačije zbilje koja je temelj svih stvari: Boga.“ Leonardo Boff
Crkva sakramente naziva vidljivim znacima Božje prisutnosti i milosti. Radi se, dakle, o znakovima ili „tajnama“ koje su usađene u naš svijet. Kršćani su pozvani razviti sposobnosti duha da te znakove i tajne otkrivaju i time budu svjedoci Božje prisutnosti – da budu svjedoci Božjega kraljevstva koje je već počelo. Kroz povijest Crkve je broj sakramenata varirao, a konačni broj sedam zaokružen je na crkvenom Drugom lionskom saboru 1274. godine. S tim brojem se nije htjelo „količinski“ ograničiti djelovanje Božje milosti, nego se nastojalo obuhvatiti cijeli čovjekov život – od rođenja do smrti – i sve trenutke koji odražavaju važne prekretnice u životu. No sakramenti ne obuhvaćaju samo vremensku dimenziju, nego i materijalnu stvarnost (voda, ulje, kruh, polaganje ruku itd...) kao i stvarnost odnosa; čovjeka prema sebi, prema svijetu i prema Bogu.
Slaviti sakramente stoga i prije svega znači uviđati da je svijet po sebi sakramentalan, tj. kako veli teolog Boff, da cijela stvarnost „priča“ i poput znakova na cesti upućuje prema jednome konačnome cilju svega stvorenja. Sakramenti u Crkvi su stoga jedna vrsta dublje i šire komunikacije prema sebi, svijetu i Bogu. Rađamo se ne samo biološki, nego i kao Božja stvorenja slobode (krštenje); ne sklapamo uvjetovana partnerstva, nego iz bezuvjetne i slobodne ljubavi obećavamo vjernost (ženidba); ne hranimo se tek mehanički, nego sa zahvalnošću jedemo darove, prisjećajući se da naša hrana jest sam Bog i svaka Riječ koja izlazi iz njegovih usta (euharistija), i tako dalje.
Zajedništvo je sljedeći neizostavan aspekt sakramenata. U Crkvi se sve događa u zajedništvu. Stoga se govori o „slavljenju“ sakramenata. Zajednica je uvijek svjedok i podrška svakome pojedinom unutar nje. Ona je zapravo sama jednom vrstom sakramenta jer svjedoči tome da nitko nije sam, ostavljen, isključen ili odbačen. U Božjoj zajednici mjesto imaju svi jer, kako je na početku kazano, biti sakramentalan znači Božju milost činiti vidljivom. Sedam sakramenata koje Crkve slavi stoga su poput sedam mogućnosti da se u životu i svijetu uoči Božja prisutnost i blizina čovjeku. Svaki od sakramenata u sebi nosi i vidljivu stvarnost svijeta, ali svjedoči i ono izvanredno i tajanstveno.
KRŠTENJE – Sakrament „ulaska“ u kršćanski život i postajanja članom/icom Crkve. Ono je događaj „rađanja novoga čovjeka“ koji više ne živi u grijehu i smrti. Simboličnim činom polijevanja ili uranjanja u vodu krštenik „umire i ponovo se rađa u novi život“ koji se odvija u nasljedovanju Isusa Krista. Krštenje uključuje i simbole bijele haljine (oblačenje u Krista) svijeće i doticanje usta i ušiju. Time krštenik otvara svoj sluh za Božju Riječ i svojim ustima prenosi radosnu vijest Uskrsnog svjetla.
POTVRDA/KRIZMA – Sakramentom krizme krizmanici postaju „odrasli“ članovi Crkve. Sam izraz „potvrda“ govori da se ovim događajem vjernik učvršćuje i osnažuje u vjeri. To se događa tako što svjesno prima darove Svetog Duha koji mu omogućuju osobnu zrelost i spremnost da se kao kršćanin angažira u svijetu i zajednici vjernika. Krizmu podjeljuje biskup, ili osoba koju biskup za to odredi, tako što pri zazivu Duha Svetoga svetim uljem pomazuje čelo krizmanicima.
EUHARISTIJA/PRIČEST - Zajedno s prva dva sakramenta, euharistija čini sakramente „kršćanske inicijacije“ tj. uvođenja u kršćanski život. Djeca uglavnom u dobi od 9-10 godina po prvi puta primaju pričest i mogu s ostalim vjernicima zajedno blagovati za euharistijskim stolom na bogoslužjima. Euharistija je posebno slavljen sakrament jer se u njemu vjernici međusobno okupljaju oko „izvora“ kršćanskog života. Oko Kristove žive prisutnosti u njegovoj Riječi i Tijelu. Kao što se kruh i vino „daju“ kako bi život bio moguć, tako se i Krist dao kao „nebeski kruh“ kojim se hrani cjelovitost čovjekova. U tom zajedničkom blagovanju prijatelja prepoznajemo ljepotu Božje prisutnosti.
ISPOVIJED - Sakramenat pomirenja u kojemu se svaki vjernik iskreno suočava sa svojim neuspjesima u dobroti. Ujedno se u ispovijedi iskusuje neizmjerna dubina Božije milosti, koja čovjeku ne dopušta da klone pred vlastitim slabostima, nego mu pred lice stavlja Božiju spremnost na praštanje i obnovu prijateljstva. U ispovijedi čovjek ima priliku na sebe gledati očima Stvoritelja; stupiti u dijalog i osjetiti moć izgovorene Riječi koja stvara i oslobađa.
BOLESNIČKO POMAZANJE – Svaki vjernik koji je teže bolestan (i ne nužno na smrtnoj postelji) može zatražiti i dobiti bolesničko pomazanje. U ovome sakramentu se očituje ustrajno povjerenje u Božju stvarateljsku brigu za stvorenje kao i nastojanje Crkve da bude zajednica koja „liječi i ublažava rane svijeta“ te daje do znanja da nitko nije ostavljen i napušten. Sam obred sastoji se od pomazanja svetim uljem (na čelu i rukama) te molitvom za ozdravljenje.
SVETI RED - Sakramentom reda se pojedinci među vjernicima odlučuju za potpuno služenje u zajednici. To se služenje odvija kroz naučavanje, posvećivanje i upravljanje u ime Isusa Krista. Ta pastirska služba vrši se kroz tri stupnja ređenja; đakonat (đakon), prezbiterat (svećenik) i episkopat (biskup). Čin ređenja događa se polaganjem ruku od strane biskupa i drugih zaređenih svećenika. Time se ne prekida vez s događajem Isusovog polaganja ruku na svoje apostole.
ŽENIDBA – Ovim sakramentom se svjedoči pred cijelom zajednicom čin ljubavi između dvoje ljude. To je jedini sakrament koji si supružnici svjesno i slobodno podijeljuju jedno drugome te obećavaju svoju vjernost i svoj brak stavljaju u službu dobrote i blagoslova za cijelu zajednicu. Ljubav postaje cjeloživotni događaj i prostor u kojemu supružnici rastu prema savršenoj Božjoj ljubavi.